D (igra)
| D | |
|---|---|
 | |
| Proizvođač | WARP |
| Izdavač(i) | Panasonic, Acclaim |
| Dizajner(i) | Kenji Eno |
| Producent(i) | Kenji Eno |
| Programer(i) | Hirofumi Hayashida |
| Pisac/pisci | Kenji Eno |
| Umjetnik/umjetnici | Shosaburō Tateishi |
| Skladatelj(i) | Kenji Eno |
| Serijal | D |
| Nadnevak izlaska | 1. travanj 1995. (Japan) |
| Žanr(ovi) | Horror videoigra, Avanturistička igra |
| Platforma | 3DO, Sega Saturn, Playstation, PC |
| Medij(i) | CD-Rom |
D (izv. jap. Dの食卓, D-ova trpeza), konzolaška videoigra.
Mladu učiteljicu iz San Francisca Lauru Harris kontaktira losanđeleska policija da je njen otac Richard Harris, lječnik u bolnici, u njoj počinio pištoljem pokolj i zabarikadirao se. Uzbuđena i potresena, Laura dolazi u bolnicu i biva iznenadno prenesena u tajanstveni srednjovjekovni dvorac. Našavši se u dvorcu, istražuje ga, pokušavajući saznati kako je ovo sve povezano s očevim naizgled besmislenim i nasumičnim pokoljem.
D je tipična avanturistička igra. Igrač se kreče po dvorcu po strogo zadanim puteljcima. Napreduje u igri rješavanjem zagonetaka, obično koristeći predmete koje je pokupio. Ako negdje zastane, savjete može dobiti preko Laurinog zrcala za šminku. Za razliku od ostalih igara tog žanra, D ne dozvoljava mogućnost spremanja igre i igraču zadaje vremensko ograničenje od dva sata unutar kojih mora priječi igru. Ako to ne učini, Laura se automatski vraća u bolnicu i igra završava.
Razvoj D-a trajao je godinu dana. Priča se temelji na horor romanu Drakuli, ali voditelju projekta Kenjiu Enu roman je bio dosadan pa je pri završetku dodao u igru nasilje i ljudožderstvo. Te je elemente držao potajice za sebe - čak i od ostalih članova WARP-a - jer se bojao da mu zbog cenzure neće dopustiti objaviti igru.[1] Da zaobiđe cenzuru napravio je dvije inačice igre: jednu bez nasilja i ljudožderstva i jednu s njima. Prvu je pokazao ostalima i to sa zakašnjenjem, znajući da je kazna za to da će morati osobno dostaviti igru proizvođačima u SAD-u. Avionom se uputio u SAD i dostavio nasilnu inačicu.[1]
Igra je bila komercijalno uspješna. Samo u Japanu je bila prodana u milijun primjeraka.[1] Kritičke su reakcije bile pozitivne. Igru se hvalilo zbog jezovite atmosfere, zvuka i grafike. Časopis za videoigre GameFan dodijelio joj je nagradu najbolje 3DO igre za godinu 1995.[2] Ipak, nisu sve kritike bile pohvalne. Prigovaralo joj se suhoparan način igre i da je priča prikladnija za prozu ili film nego za igru.[3] U retrospektivi za 2008. godinu, časopis Game Informer ju je svrstao među najlošije horor videoigre ikada.[4]
1996. izašla je nova inačica D-a za 3DO eksluzivno za japansko tržište. Sadrži dodatne scene, četiri reklame za igru, audio roman koji govori o povijesti obitelji Harris i dodatni audio CD s glazbom iz igre.
Komercijalni uspjeh polučio je dva nastavka: Enemy Zero i D2.
- ↑ a b c "Kenji Eno: Reclusive Japanese Game Creator Breaks His Silence" Arhivirana inačica izvorne stranice od 8. prosinca 2012. (Wayback Machine), 1UP.com, pristupljeno 9.listopada 2016.
- ↑ GameFan, Vol.4 Br.1 (siječanj 1996.): 104-106.
- ↑ GameInformer, Vol.5 Br.3 (ožujak 1996).
- ↑ "The Wrong Kind of Scary: Worst Horror Games Ever" Arhivirana inačica izvorne stranice od 27. svibnja 2011. (Wayback Machine), GameInformer Arhivirana inačica izvorne stranice od 7. kolovoza 2008. (Wayback Machine), pristupljeno 9. listopada 2010.